SummaryMis‐regulation (e.g. overproduction) of the human Ndc80/Hec1 outer kinetochore protein has been associated with aneuploidy and tumourigenesis, but the genetic basis and underlying mechanisms of this phenomenon remain poorly understood. Recent studies have identified the ubiquitous Ndc80 internal loop as a protein‐protein interaction platform. Binding partners include the Ska complex, the replication licensing factor Cdt1, the Dam1 complex, TACC‐TOG microtubule‐associated proteins (MAPs) and kinesin motors. We review the field and propose that the overproduction of Ndc80 may unfavourably absorb these interactors (...) through the internal loop domain and lead to a change in the equilibrium of MAPs and motors in the cells. This sequestration will disrupt microtubule dynamics and the proper segregation of chromosomes in mitosis, leading to aneuploid formation. Further investigation of Ndc80 internal loop‐MAPs interactions will bring new insights into their roles in kinetochore‐microtubule attachment and tumourigenesis. (shrink)

These eight generous commentaries raise an inspiring array of questions about the relationship between philosophy and poetry as it was viewed by Spinoza and his contemporaries. Taken singly and tog...

Autor preispituje Herovu tvrdnju o univerzalnom preskriptivizmu kao najadekvatnijoj etickoj teoriji u uzem smislu. Validnost tog stanovista odmerava se u odnosu na neke konkurentne koncepcije, i to preko uslova koji moraju da se ispune kako bi jedna eticka teorija mogla da se nazove adekvatnom.

The KCTD family includes tetramerization (T1) domain containing proteins with diverse biological effects. We identified a novel member of the KCTD family, BTBD10. A comprehensive analysis of protein‐protein interactions (PPIs) allowed us to put forth a number of testable hypotheses concerning the biological functions for individual KCTD proteins. In particular, we predict that KCTD20 participates in the AKT‐mTOR‐p70 S6k signaling cascade, KCTD5 plays a role in cytokinesis in a NEK6 and ch‐TOG‐dependent manner, KCTD10 regulates the RhoA/RhoB pathway. Developmental regulator KCTD15 (...) represses AP‐2α and contributes to energy homeostasis by suppressing early adipogenesis. TNFAIP1‐like KCTD proteins may participate in post‐replication DNA repair through PCNA ubiquitination. KCTD12 may suppress the proliferation of gastrointestinal cells through interference with GABAb signaling. KCTD9 deserves experimental attention as the only eukaryotic protein with a DNA‐like pentapeptide repeat domain. The value of manual curation of PPIs and analysis of existing high‐throughput data should not be underestimated. (shrink)

Ugledni mislitelji hermeneutičke filozofije Wilhelm Dilthey i Hans-Georg Gadamer okarakterizirali su Matiju Vlačića Ilirika kao klasika hermeneutičkog pristupa filozofiji. Taj sud dodatno dobiva na snazi jer su Dilthey i Gadamer okarakterizirani kao pristaše relativističke hermeneutike, dok je Vlačić inzistirao na adekvatnom razumijevanju i interpretiranju teksta. Uzevši u obzir da je za Vlačića ključno pravilo bilo da tekst treba tumačiti sukladno njegovu imanentnom smislu, razradio je dvije interpretacijske maksime, skop i hermeneutički krug, presudne za daljnji razvoj i konstituiranje hermeneutike kao metode (...) razumijevanja, dok ga se po našemu sudu istodobno može smatrati i anticipatorom načela blagonaklonosti. Za objašnjenje složenog hermeneutičkog odnosa cjeline i dijelova teksta, Vlačić je kombinirao induktivno-sintetičku i deduktivnu metodu. Taj odnos predstavlja zahtjevan proces provedbe hermeneutičkog kruga u kojem je na djelu primjena modela koherentnosti istine u heurističkom postupku razumijevanja. Drugim riječima, radi se o postupnoj rekonstrukciji smisla teksta. Tijekom tog eksplanativnoga procesa postaje razvidno da je značenje pojedinih dijelova i manjih tematskih cjelina razumljivo tek iz strukture i kompozicije cjeline teksta i da postupna induktivno-sintetička rekonstrukcija smisla teksta pretpostavlja primjenu deduktivne analize. Nadalje, u heurističkom procesu iščitavanja teksta nužno je provjeriti kako se konzistentnost pojedinih odlomaka i cjelina teksta koherentno uklapa u širu cjelinu, a interpretacijske maksime, skop i hermeneutički krug, pritom se ispostavljaju kao pouzdan organon u heurističkom procesu razumijevanja i objašnjenja teksta. U tom kontekstu je Vlačićev hermeneutički zahtjev za adekvatnom rekonstrukcijom smisla usporediv s načelom blagonaklonosti kako ga razumijeva Donald Davidson, postavljajući ga kao jedan od osnovnih pojmova svoje filozofije. Naime, Vlačić polazi od pretpostavke razložnosti govora i argumentacije, što podrazumijeva mogućnost hermeneutičke rekonstrukcije teksta i njegovog adekvatnog razumijevanja. Davidson je također, pomoću teorije triangulacije, pokušao pokazati kako objektivni svijet u jeziku komunikacije postaje intersubjektivni svijet razumijevanja i uvažavanja, čime zapravo želi pokazati da je naše razumijevanje izvanjskog svijeta uvjetovano zajedničkim sustavom znanja i modelom komuniciranja koji nikada ne može imati individualistička obilježja jer, jednostavno, participiramo u zajedničkom svijetu. Davidsonov koncept triangulacije na novi način je obilježio model hermeneutičke čestitosti koji je već zagovarao predstavnik prosvjetiteljske hermeneutike Georg Friedrich Meier. S obzirom na to da se problem antirealističkog pristupa ne može riješiti pozivanjem na kruti hermeneutički realizam ili objektivizam, ono što tekstom želimo pokazati jest da bi hermeneutiku, za razliku od npr. Rortyja, trebalo shvatiti kao interpretacijski konsenzus struke koji je uspostavljen u okvirima akademske zajednice. To je u skladu sa stavovima Paula Lorenzena, koje je u, pogledu akademskog konsenzusa s obzirom na interpretativnost, slijedio i Jürgen Habermas u izradi svoje teorije komunikativnog djelovanja. (shrink)

Tekst predstavlja analizu situacije sa ženama filozofkinjama u Hrvatskoj tijekom komunističko-socijalističkog razdoblja (1945. - 1989.). Analiza se usredotočuje na dva aspekta: stjecanje doktorata iz filozofije i publikacije. Naša analiza pokazuje da su filozofkinje tijekom tog razdoblja po oba kriterija, odnosno po broju doktora filozofije i broju publikacija, bile proporcionalno na otprilike istoj razini kao i danas u zapadnim zemljama, uključujući današnju Republiku Hrvatsku. Komunistički socijalizam je bio koristan za filozofkinje na dva načina. Prvo, administrativno, uklonio je prepreke za zapošljavanje žena (...) na sveučilištima i znanstvenim institutima. Drugo, komunizam i socijalizam, sami po sebi filozofske i socio-filozofske doktrine, nudili su niz novih tema, istraživanja i elaboracija za daljnji razvoj. Ti čimbenici omogućili su da u Hrvatskoj, koja je u to vrijeme bila ekonomski i obrazovno mnogo manje razvijena od većine današnjih zapadnih zemalja, proporcionalno isti broj filozofkinja ima akademsku poziciju kao danas u zapadnom svijetu (uključujući današnju Hrvatsku). Također smo analizirali sedam najvažnijih filozofskih časopisa koji su izlazili u to vrijeme i utvrdili da je između 1945. i 1989. godine 15,4% tekstova bilo napisano od strane žena. Omjer ženskog autorstva je 0,2. To je impresivan broj ako uzmemo u obzir da je u to vrijeme omjer ženskog autorstva bio veći nego trenutno na JSTOR-u, uzimajući u obzir razlike u postupcima objavljivanja tada i sada. (shrink)

We prove two of the inequalities needed to obtain the following result on the ordinal values of ptykes of type 2, which are definable in Gödel'sT. LetG be a dilator satisfyingG(0)=ω, ∀x:G(x)≧x, and ∀η<Ω:G(η)<Ω, and letg be the ordinal function induced byG. Then sup{A(G)∣A ptyx of type 2 definable in Gödel'sT} = sup{x∣x is∑ 1 g -definable without parameters provably in KP(G)} =J (2 +Id) g (ω) (0) = the “Bachmann-Howard ordinal relative tog”. KP(G) is obtained from Kripke-Platek set theory (...) without urelements KP by adjoining a two-place relation symbolG and axioms expressing thatG is the graph of a total function from ordinals to ordinals.J D g is an iteration hierarchy defined relative tog by primitive recursion on dilators. (2 +Id)(ω) is the dilator $$\mathop {\sup }\limits_{n< \omega } (\underset{\raise0.3em\hbox{$\smash{\scriptscriptstyle-}$}}{2} + Id)_{(n)} $$ with (2 +Id)(0)≔1 and $$(\underset{\raise0.3em\hbox{$\smash{\scriptscriptstyle-}$}}{2} + Id)_{(n + 1)} : = (\underset{\raise0.3em\hbox{$\smash{\scriptscriptstyle-}$}}{2} + Id)^{(2 + Id)_{(n)} } $$ . The “Bachmann-Howard ordinal relative tog” is the closure ordinal of a Bachmann hierarchy of lengthε Ω + 1, which is built on an iteration ofg as initial function.For the caseG=(1+Id)·ω, KP(G) is equivalent to Jäger's theory KPu, and the “Bachmann-Howard ordinal relative tog” is the usual “Bachmann-Howard ordinal”. For the caseG=Ξ1 KP(G) can be replaced by Jäger's theory KPi, andg can be replaced by the functionλx. x +.x + is the successor admissible ofx, andΞ 1 is the sum of all recursive dilators in an arbitrary enumeration. (shrink)

This paper interprets and analyzes the debate having taken place in 1995 between E. Gellner and A. Smith concerning the problem of the emergence of nations. This discussion is used as an example to show the basic general features of two approaches in theories of nationalism - the modernist and the ethno symbolic ones. Pointing to the common assumptions shared by Gellner's and Smith's theories of nations, the author interprets ethno-symbolism as a sort of internal self-criticism of the modernist standpoint. (...) This polemic is therefore interpreted not as a debate between "creationist" and "evolutionist" solutions to the problem of the emergence of nations, but rather as a debate between two theoretical paradigms defining different research priorities in studying nations and nationalisms. From this perspective, the author concludes that the ethno symbolic approach to the genealogy of nations has broader heuristic capacities than the modernist paradigm, at least when the emergence of "peripheral nations" and the understanding of the dynamic of their nationalisms are concerned. U radu je interpretiran i analiziran spor koji su vodili E. Gelner i A. Smit 1995. godine o problemu nastanka nacija. Na primenu ove diskusije prikazane su osnovne opste karakteristike dva pristupa u teorijama nacionalizma modernistickog i etnosimbolickog. Ukazujuci na zajednicke pretpostavke Gelnerove i Smitove teorije nacija, autor je etnosimbolizam tumacio kao jednu vrstu unutrasnje samokritike modernistickog stanovista. Na taj nacin, ova polemika nije interpretirana kao spor izmedju "kreacionistickog" i "evolucionistickog" resenja problema nastanka nacija, vec prevashodno kao spor dve teorijske paradigme koje razlicito odredjuju istrazivacke prioritete u tematizaciji nacija i nacionalizama. Sa tog stanovista, autor je zakljucio da etnosimbolicki pristup genealogiji nacija ima vece heuristicke kapacitete od modernisticke paradigme, bar kada je u pitanju problem nastanka "perifernih nacija " i razumevanja dinamike njihovih nacionalizama. (shrink)

Ekstremni permisivizam je gledište prema kojemu skup dokaza racionalno dopušta stav vjerovanja i nevjerovanja prema propoziciji. Ovaj rad iznosi novi argument protiv ekstremnog permisivizma, koji poboljšava sličan stil argumentacije Rogera Whitea (2005., 2014.). Whiteov argument je izgrađen oko principa da je odnos podrške između dokaza i hipoteze objektivan: tako da ako dokaz???? čini racionalnim da djelatnik vjeruje u hipotezu????, onda???? čini racionalnim vjerovanje????, za sve djelatnike. U ovom radu izgrađujem novi argument protiv ekstremnog permisivizma koji se poziva na logički slabije, (...) manje zahtjevno gledište o dokaznoj potpori, koje se može nazvati Relacijska objektivnost: je li skup dokaza???? vjerojatniji ako je???? istinit nego ako je???? neistinit je objektivna stvar i ne ovisi o tome kako bilo koji djelatnik tumači odnos između???? i????. Relacijska objektivnost bavi se isključivo uvjetnim vjerojatnostima koje se nazivaju likelihudovi i ne postavlja suštinska ograničenja na djelatnikove prethodna i posteriorna uvjerenja. Iz tog razloga, predstavljeni argument izbjegava standardnu ​​permisivističku kritiku upućenu Whiteovom argumentu. (shrink)

U radu ću identificirati neke primjere kulturnih sukoba koji uključuju religiju, preispitati neka ponuđena rješenja takvih sukoba, i razmotriti može li religija u bilo kojem smislu biti dio tog rješenja. Također ću ponuditi neke modele religije unutar granica demokracije – modele za koje smatram da su relevantni za demokracije na jugoistoku Europe. U predstavljanju ovih modela, tvrdim da se plodonosan pristup može pronaći u recentnim djelima kanadskog filozofa Charlesa Taylora.In this paper, I identify some examples of cultural clash that involve (...) religion, review some proposed solutions to such clashes, and discuss whether religion in any sense can be part of that solution. I also provide some models of religion within the limits of democracy – models which, I suggest, are relevant to the democracies in Southeast Europe. In presenting these models, I claim that a fruitful approach is found in the recent work of the Canadian philosopher, Charles Taylor.Dans cet article, j’identifie quelques exemples de chocs culturels qui impliquent la religion, j’examine certaines solutions proposées pour de tels conflits, et j’aborde la question de savoir si la religion dans un quelconque sens puisse faire partie de cette solution. Egalement, je fournis quelques modèles de religion à l’intérieur des limites de la démocratie, des modèles qui, je le suggère, sont pertinents pour les démocraties du sud-est de l’Europe. En présentant ces modèles, j’affirme qu’une approche fructueuse se trouve dans les récents travaux du philosophe canadien Charles Taylor.Im vorliegenden Aufsatz identifiziere ich eine Anzahl Exempel für religionsmotivierte kulturelle Auseinandersetzung, nehme einige Lösungskonzepte für solche Konflikte in Augenschein und diskutiere über die Tauglichkeit der Religion, in irgendeinem Sinne ein Bestandteil dieser Lösungswege zu werden. Darüber hinaus liefere ich einige Religionsentwürfe innerhalb der Demokratiegrenzen – Modelle, die sich meines Erachtens als maßgebend für die Demokratien Südosteuropas erzeigen. In der Präsentation der erwähnten Modelle vertrete ich die Ansicht, ein fruchtbares Angehen dieser Problematik zeichne sich im jüngsten Werk des kanadischen Philosophen Charles Taylor ab. (shrink)

U tekstu se polazi od uvida da Nikola Kuzanski i Frane Petrić pripadaju onim renesansnim misliocima koji zastupaju stav o beskonačnosti svemira. S obzirom na to zajedničko polazište, zanimljivo je njihovo neslaganje i štoviše oprečnost stavova vezanih uz položaj Zemlje u svemiru i njeno vrednovanje. Dok je za Kuzanskog ona »stella nobilis«, tj. plemenita zvijezda, za Petrića je »faex omnium rerum«, izmet sviju stvari. U tekstu se pokušava istražiti što je razlog tog razmimoilaženja u stavovima oko Zemlje dvojice renesansnih mislilaca.

Polazeci od prve krivulje u izradi koncepta 'postajanja-manjinom' Deleza i Gatarija ispitujemo odnos koji postoji izmedju dva pravca problematizacije tog koncepta: analize istorijskih antagonizama cije su drustvene manjine danas 'nad-odredjeno' mesto; identifikacije jednog tipa pozicije unutar kolektivnih nacina iskaza. Time razmatramo, isto tako, i problem onoga sto bi moglo da znaci politicko zauzimanje manjinske pozicije u diskursu. Upravo na taj nacin suocavamo borbe manjina shemi borbe klasa, ispitujemo odredjene veze izmedju procesa 'proleterizacije' i 'minorizacije' te na toj osnovi zasnivamo pitanje (...) novog internacionalizma. (shrink)

The paper analyses the philosophical aspects of the 'religion - national mythology' synthesis. The main directions of the study are as follows: 1. Both on the individual and social plan, the orientation of the transcending universalizing power of religion could vary depending on the macro-social movements a community /or an individual/ is involved in. For the individual as for the community, religion could be a cultural position transcending ego and ethno-centrism, mono-cultural tendencies; in situations of internal differentiation and disintegration of (...) these entities, the universalizing binding role of religion is partialized and determined by various social groups, who are often in opposition to each other due to their economic political, ethnic, psychological features; 2. This process is usually related to the invalidation of universally uniting religious-moral bonds and values and intensification of differences: power, property, doctrinal differences to a shift of the weight center from internal spiritual movements /particularly typical of mysticism, asceticism, priesthood/ on to practical social action - reformist heresies, the various practical theologies of revolution, liberation, the religious-motivated wars; 3. When reduced to an ethnic, political, or state emblem, religious affiliation to Judaism, Islam Orthodoxy, Catholicism, Protestantism has become and still remain a tool for the sacralization of military and political conflicts. In religion-motivated conflict situations, opposing parties de-sacralize their Sacred Books as their acts contradict the books' moral content; 4. The power of historical mythologies is in reverse proportion to the capacity of a nation to periodically renew its social life world - its psychological attitudes labour relations, political stereotypes; 5. In this type of situation religion is usually reduced to 'belonging', as G. Davie put it, at the expense of 'believing' and a corresponding moral behavior. The religious universe becomes thus subordinated to partial group values, instead of standing above them. Ovaj tekst analizira filozofske aspekte sinteze 'religija - nacionalna ideologija'. Sledeci su glavni pravci studije: 1. I na individualnom i na drustvenom planu, usmerenje na transcendiranju, univerzalizaciji moci religije moze varirati u zavisnosti od makrosocijalnih kretanja zajednice koji je u njih ukljucen. Kako za pojedinca tako i za zajednicu, religija bi mogla biti kulturno stanoviste koje transcendira egocentrizam i etnocentrizam, kao i monokulturna kretanja; u situacijama unutrasnjih raslojavanja i dezintegracije tih entiteta, univerzalizujuca uloga religije je parcijalizovana i odredjena od razlicitih drustvenih grupa koje cesto stoje nasuprot jedna drugoj zbog njihovih politickih, ekonomskih etnickih i psiholoskih osobina. 2. Taj je proces obicno povezan s obezvredjivanjem univerzalno ujedinjujucih religijsko-moralnih vrednosti i intenziviranjem razlika: moc, svojina, doktrinalne razlike; 3. Kada su svedeni na etnicke, politicke ili drzavne simbole, religiozna pripadnost judaizmu, islamu, pravoslavlju, katolicanstvu, protestantizmu postaje i ostaje sredstvo za sakralizaciju vojnih i politickih sukoba. U situacijama sukoba koji religijski motivisani, protivnicke strane desakralizuju svete knjige druge strane kako njihova dela protivrece moralnom sadrzaju tih knjiga. 4. Moc istorijskih mitologija je u obrnutoj srazmeri sa sposobnoscu nacije da periodicno obnovi svoj drustveni svet zivota - svoja psiholoska drzanja, radne odnose, politicke stereotipe. 5. U situaciji tog tipa religija je obicno svedena na 'pripadnistvo', kako na to ukazuje G. Dejvi naustrb 'verovanja' i odgovarajuceg moralnog ponasanja. (shrink)

Knjiga jednoga od vodećih suvremenih talijanskih filozofa Giannija Vattima, Ecce komun, s podnaslovom Kako se novo-postaje ono što se bilo, značajna je iz nekoliko razloga. Prvi od njih leži u lucidnoj analizi tzv. »krize demokracije«, njenih institucija, te općenito predstavničkih tijela demokratskog političkog sistema. Povrh toga, ona ukazuje na krizu kapitalizma, koji nije u stanju smanjiti sve veće ekonomske razlike te čiji se razvoj pokazuje ekološki neodrživim. Osobito drugi dio knjige, prikazuje razvoj Vattimovih teoretskih promišljanja i posljedice tog razvoja na (...) njegove praktičko-političke stavove. Djelo ukazuje na ono što je novo u njegovu promišljanju, ali istovremeno i kako su te nove postavke i zaključci proizašli iz dosadašnjeg filozofskog puta autora. Konkretno djelo ukazuje kako promišljanje slabe misli, kritike apsolutnih vrijednosti, u ovom povijesnom trenutku nužno vodi zaključku da treba postati komunist. Isto tako na pitanje zašto čitati Ecce komun moglo bi se odgovoriti: zato da bi se u potpunosti shvatile ne samo praktično-teoretske implikacije Vattimove misli već i njezin razvojni put, pa utoliko i njezine osnove.This article examines Gianni Vattimo’s book-cum-political autobiography Ecce comu. Come si diventa ciò che si era . The principle value of this work lies in its discussion of the current political and theoretical position of the father of weak thought in relation to developments in his philosophical thought and his personal life. Vattimo’s position has been directly influenced by the concrete historical moment of widening economical differences and dominant “economicism”. More than any other previous work, in this book Vattimo calls for the need to think a communist ideal. With regard to the question over whether it is possible to be a communist today, Vattimo responds that not only is it a possibility but an imperative. In other words, if post-metaphysical philosophy of the present world intends to remain non-dogmatic, it must rediscover an anarchistic, libertarian and anti-totalitarian communism. Consequently, one of the goals of this paper is to explore what Vattimo means by being a Communist and his idea of Communism. The paper demonstrates that the Communism Vattimo has in mind is not a model of a perfect society but an ideal to follow in order to realize a truly democratic society. (shrink)

Svojom teorijom pravednosti kao pravičnosti američki autor John Rawls ponudio je egalitarnu koncepciju pravednosti za demokratsko društvo. Kao liberal, ostao je dosljedan ideji da realizacija pravednosti podrazumijeva načelo jednakih sloboda i načelo jednakosti mogućnosti. Uz ta dva načela, Rawls drugom načelu pridružuje i načelo razlike koje za zadatak ima uklanjanje svih onih faktora koji su s moralnog stajališta proizvoljni. Specifičnost tog načela, koje traži promišljanje o drugome, izdvaja Rawlsovu teoriju iz korpusa liberalnih koncepcija pravednosti. U Rawlsovom filozofskom razvoju, počevši od (...) Teorije pravednosti, preko Političkog liberalizma, do Prava naroda i »Preispitivanja ideje javnog uma«, može se uočiti posustajanje u obrani tog načela. Čini se da je riječ više o praktičnom posustajanju nego o manjkavosti načela, posebice iz razloga što ga Rawls usko vezuje uz ideju solidarnosti te izgradnju ljudskog samopoštovanja.With his theory of justice as fairness, American philosopher John Rawls has offered an egalitarian conception of justice for a democratic society. As a liberal he assumed that realization of justice in democratic society presupposes the principle of equal liberties and the principle of fair equality of opportunity. In addition to these two principles of justice, Rawls added the difference principle. The main task of this principle is to reduce all factors which are arbitrary from a moral point of view. The specificity of this principle, which requires reflection on the other two, distinguishes Rawls’ theory from the rest of liberal conceptions of justice. In Rawls’ philosophical development beginning with A Theory of Justice, over the Political Liberalism to The Law of Peoples with “The Idea of Public Reason Revisited” we can see a kind of renouncement in defense of the difference principle. It seems to be more of a practical renouncement because John Rawls has showed that the principle of difference is closely associated with the idea of human solidarity and building of self-esteem. (shrink)

The article contains an explanation of the topic to be dealt with by the author within the work on the project "Regional and European Aspects of Integration Processes in Serbia: Civilization Preconditions, Reality and Prospects for the Future" of the Institute for Philosophy and Social Theory. A concern for the problem of Bildung reoccurs in social sciences. The author claims that we should elicit a dominated normative meaning from many senses of the concept of Bildung, in order to explain his (...) vitality and the possibility of his interdisciplinary application in more appropriate way. Clanak sadrzi obrazlozenje teme kojom ce se autor baviti u okviru rada na projektu "Regionalni i evropski aspekti integrativnih procesa u Srbiji civilizacijske pretpostavke, stvarnost i izgledi za buducnost" Instituta za filozofiju i drustvenu teoriju. U drustvenim naukama reaktualizovano je interesovanje za problem Bildunga. Autor tvrdi da bi iz viseznacnosti tog pojma trebalo izvuci njegovo dominantno normativno znacenje, kako bi se na adekvatniji nacin objasnila njegova vitalnost i mogucnost njegove interdisciplinarne primene. (shrink)

Etičko obrazovanje, kao vrsta filozofskog obrazovanja, danas postaje sve aktualnije. Nastava filozofije nije samo razvoj duha nego i put ka samosvijesti i svijesti o ljudskoj dužnosti. Etičke spoznaje i osjećaji osnova su za ljudski, moralni i intelektualni razvoj ličnosti. Mlada ličnost se u susretu s etičkom problematikom i sadržajima uklapa u realnost svijeta kao ljudsko djelo. Kroz etiku ona uspijeva spoznati da je ličnost kontinuitet, ali i progres; da je ličnost dio svoje male zajednice, ali i sastavnica cjeline svijeta. Etičko (...) obrazovanje zanima se za to kako čovjek postaje etička ličnost, jedinka koja slobodno sudi, gradi i razvija moral; što je sadržaj moralne izgradnje ličnosti te koji su stadiji kroz koje ličnost prolazi na tom složenom putu samoizgradnje, od nesvjesnog bića ka biću koje svjesno gradi dobar svijet, ispravne etičke vrijednosti i moralne principe. Dakle, zadatak nije samo stvaranje moralne ličnosti kao jedinke koja »provodi« moral nego je zadatak stvoriti i etički subjekt, tj. ličnost koja slobodno i odgovorno razmišlja i sudi, koja gradi i razvija moral te nove moralne norme. Iz tog je razloga nužno uvođenje kolegija etičkoga obrazovanja u nastavu na sve tri obrazovne razine. Nowadays, the ethics education, as a type of philosophical education, is becoming increasingly important. Philosophical education concerns itself with the development of spirit, and with both the development of self-awareness and the awareness of our duties. Ethical insights and feelings are basis for human moral and intellectual growth. Young person becomes a part of the reality of the world through her encounter with ethical issues and contents. Ethics helps in gaining knowledge on the continuity of the concept of person, as well as awareness of its progressive nature. Ethics also aids in realization that person is a part of a particular community but that s/he also participates in human community in general. Ethics education is interested in questions like: how a man becomes an ethical personality, an individual with the freedom of thinking, judging, and acting morally; what is the content of the moral development and what are the stages of that complex process of self-growth from the unreflected being towards the being who consciously deals with ethics values and moral principles. The aim of ethics education is not only the creation of a moral person who merely acts on moral principles, but who is also an ethical subject, i.e. who thinks and acts freely and responsibly, builds and develops moral and creates new moral norms. Thus it is necessary to introduce ethics education in the curricula on all levels of education. (shrink)

Osnovna namjera ovog rada je ukazati na Heideggerovo povijesno osvještavanje metafizičkog mišljenja istine kod Platona. Povijesno osvještavanje približava iskonsko iskustvo istine i čini jasnima razloge gubitka tog iskustva u metafizici. Promišljanje biti istine preko povijesnog osvještavanja Platonova mišljenja otkriva u njemu početak zaborava izvornog iskustva bitka. Pri interpretaciji Platonove Politeje Heidegger se zaustavlja na problemu zaborava bitka i s njim povezanim svođenjem neskrivenosti na neskrivenost bića. Polazeći od vlastitosti egzistencije on čini izričitom diferenciju bitka i bića te na taj način (...) otklanja zaborav bitka i dovodi u blizinu izvorno iskustvo istine.Die vorliegende Arbeit ist eine Untersuchung der geschischtlichen Besinnung Heideggers über das metaphysische Denken der Wahrheit bei Platon. Durch die Verwindung der Platonischen Auslegung des Seins als Idee entdeckt Heidegger das grundlegende metaphysische Prägung des Wesens der Wahrheit in ihrer ursprünglichen Gewesenheit. Indem Heidegger die anfängliche Gestalt der Seinsvergessenheit betrachtet, bereitet er ihre Überwindung vor. In der Interpretation des Höhlengleichnisses aus der Politeia konzentriert Heidegger seine Aufmerksamkeit besonders auf das Problem der Differenz zwischen dem Seienden und dem Sein, Beseitigung der Seinsvergessenheit und des damit verbundenen Problems der Eigentlichkeit. (shrink)

Various philosophical accounts of function attributions have taken the following form:fis a function of a structureXin a systemSif and only ifXdoesfinSandfcausally contributes toG. While sharing this form, these accounts disagree over how “G” is to be specified. Specifications of “G” range from the fairly determinate to the less determinate. Although much of the debate over functions has been concerned with the proper characterization of “G”, it has become apparent that theories which fit this schema are subject to now-standard counterexamples in (...) whichfdoes in fact causally contribute to the realization ofG, butffails to be a function ofXin thatf's contribution is accidental in nature. Consider, for example, goal-state theory according to whichfis a function ofXinSjust in casefcontributes to the realization of some goal ofS. Imagine that Jones has a silver dollar in his shirt pocket which deflects a bullet meant for his chest. Assuming that the coin is in Jones's pocket for reasons unrelated to his goal of continued existence, although the coin contributes to this goal, it does not have the function of “bullet deflector” since its contribution is merely accidental. We can easily generate similar counter-examples for other theories which fit this schema but differ in how “G” is specified. I will call this the problem of “accidentalG-generating effects”. Counterexamples of this type have put pressure on theorists to modify this schema or at least to add additional conditions in order to rule out “accidental functions”. In this paper I will first examine various modifications which have been suggested for avoiding this type of counterexample, and then develop a new approach to the question of “accidental functions”. (shrink)

Kantova je teleološka teorija, izložena u drugom dijelu Kritike moći suđenja, nezasluženo dobila slabu recepciju. Jedna je od mogućih plodnih valorizacija te teorije pokušaj njene bioetičke interpretacije. Kantov »produljeni argument«, koji ga od unutarnje svrhovitosti organizama vodi do prirode kao sustava svrha te naposljetku do posljednje i njoj odgovarajuće krajnje svrhe tog sustava, postavlja plodan teren za uspostavljanje važnih bioetičkih poruka vezanih uz ekologiju, i to barem kroz dva momenta. Ljudi moralne svrhe mogu postizati isključivo unutar prirode te samo s (...) obzirom na moralne svrhe tu istu prirodu jedino i koristiti kao sredstvo. Priroda je toliko isprepleten i povezan sustav da čovjek ne smije umišljati mogućnost zahvaćanja svih posljedica koje njegov čin može prouzročiti, a kamoli sposobnost kontroliranja tih posljedica, nego mora biti što umjereniji u svim intervencijama u okoliš. Ove nam poruke pružaju značajan doprinos u gradnji orijentacijskog okvira za pristupanje okolišu.Kant’s teleological theory, presented in the second part of Critique of Judgment, undeservedly received little reception. A possible fruitful valorization of this theory is an attempt of its bioethical interpretation. Kant’s “extended argument” lead him from internal purposivness of organisms to the nature as a system of ends, and finally to the ultimate and final end. This argument sets fruitful ground for the establishment of important bioethical messages related to ecology, through at least two moments. People can achieve moral ends exclusively within nature, and use this same nature as a mean only with respect to the moral ends. Nature is so interwoven and interconnected system that one can not conceit the possibility of comprehending all consequences of his act, let alone the ability to control these consequences, but one must be moderate in all interventions in the environment. These messages give us a significant contribution to the formation of orientational framework for accessing the environment. (shrink)

U članku se, prije svega, tvrdi da većina odgojne prakse u liberalno-demokratskom društvu službeno teži promicanju, kako ga nazivam, ‘ideala demokratskog karaktera’ za građane budućnosti. On utjelovljuje deweyjevsko uvjerenje da demokracija nije samo oblik političke zajednice nego i način življenja u kojem se pojedinci mogu razvijati u socijalno pravednim okolnostima. Zahtjevna priroda tog ideala se može činiti problematičnom, no nastojat ću pokazati da tomu nije slučaj. Ono što jest problem je omjer u kojem aktualna teorija i praksa odgoja odudara od (...) ideala, bez obzira na službene prigovore tom idealu. Deweyjevski uvidi u poveznice između oblika odgoja i oblika društva ukazuju da suvremena izdaja ili napuštanje ideala demokratskog karaktera iziskuje radikalnu kritiku stanja u kojem razmatranja suvremene kapitalističke ekonomije podrivaju široko prihvaćene težnje za dobrim životom i odgojem koji pridonosi ostvarenju tih težnji. (shrink)

Sake i ostali inkongruentni protivdelovi su dovoljni da odbacimo relacionizam, ili je bar tako mislio Kant, jos od nekih svojih prekritickih spisa. Argumenti sa inkongruentnim protivdelovima su elegantni i efektni, i privukli su prilicno veliku paznju kod odredjenog broja autora, koji su argumente kritikovali na razne nacine, ili ih branili. Rasprave su se pritom odaljile od originalnog Kantovog argumenta, i od duha tog vremena, i primila obelezja moderne filozofije i geometrije. U ovom tekstu bi trebalo da pokazem da Kant, kao (...) i oni koji su ga kasnije branili, nisu postigli svoj cilj - nije dat konkluzivan argument protiv relacionizma. (shrink)

Concerning the differences between Ernst Cassirer and Martin Heidegger with reference to Descartes one must point out their different ideological-historical and phenomenological approach on the one hand and on the other hand their diverging understanding of history, science and subjectivity. Cassirer and Heidegger agree that Cartesian thought is fundamental to both the contemporary understanding of the self in which man features as an autonomous subject and the contemporary understanding of reality in which being is analysed with the help of modern (...) science. Nevertheless, differences are manifest in the diverging representation of the new image of man and the world. While Heidegger in the revolt of man as subject seeks to get at the root of the existing dominant power relations and the implicit scientific discourse that ultimately excludes from that scope all that cannot be mathematically verified, Cassirer emphasises the nurturing of individuality and autonomy of the human mind. In man‘s successive self-liberation he sees the fundamental principle of anthropological ideal. From Descartes onward, and in particular from the Age of Enlightenment, man has been considered as an end in himself; he may maturely decide on his action, but he must also assume responsibility for it. According to Cassirer, these epistemological and ethical principles constitute the real foundation of our culture. According to him, modern-day progress does not necessarily flow into dominating subjectivism, since responsibility for the wrongful developments of the 20th century does not lie with the inherited models of man and reality, but rather with the disregard of the modern principles such as individuality, freedom and rationality.Anhand der unterschiedlichen Bezugnahmen Ernst Cassirers und Martin Heideggers auf Descartes sollen einerseits die Differenzen zwischen einem ideengeschichtlichen und einem phänomenologischen Zugang und andererseits ein divergierendes Verständnis von Geschichte, Wissenschaft und Subjektivität aufgezeigt werden. Cassirer und Heidegger stimmen darin überein, dass das cartesianische Denken sowohl für unser heutiges Selbstverständnis, in dem der Mensch als autonomes Subjekt fungiert, als auch für die gegenwärtige Wirklichkeitsauffassung, in der das Seiende mittels der modernen Naturwissenschaften analysiert wird, grundlegend wirkte. Die Unterschiede manifestieren sich jedoch in den voneinander abweichenden Auslegungen dieses neuen Menschenund Weltbildes. Während Heidegger im Aufstand des Menschen als Subjekt die Wurzel für die bestehenden Herrschaftsverhältnisse und den darin implizierten Wissenschaftsdiskurs, der letztlich alles mathematisch nicht Verifizierbare aus diesem Bereich ausschließt, festzumachen sucht, legt Cassirer den Akzent auf die Ausbildung der Individualität und Autonomie menschlicher Vernunft. In der sukzessiven Selbstbefreiung des Subjekts erblickt er das Grundprinzip der anthropologischen Ideale. Seit Descartes und insbesondere seit der Aufklärung gilt der Mensch als Selbstzweck, der mündig über sein Tun bestimmen kann, aber für dieses auch Verantwortung übernehmen muss. Diese epistemologischen und ethischen Grundsätze bilden für Cassirer das eigentliche Fundament unserer Kultur. Für ihn mündet der moderne Fortschritt nicht zwangsläufig in einen herrschaftlichen Subjektivismus, denn für die Fehlentwicklungen im 20. Jahrhundert sind nicht die überkommenen Modelle von Mensch und Wirklichkeit zur Verantwortung zu ziehen, sondern die Missachtung moderner Grundsätze wie Individualität, Freiheit und Rationalität.Temeljem različitih pozivanja Ernsta Cassirera i Martina Heideggera na Descartesa treba ukazati s jedne strane na razlike između idejno-povijesnog i fenomenološkog pristupa a s druge na divergentno razumijevanje povijesti, znanosti i subjektiviteta. Cassirer i Heidegger suglasni su da je kartezijansko mišljenje temeljno za naše današnje samorazumijevanje, u kojemu čovjek fungira kao autonomni subjekt, jednako kao i sadašnje shvaćanje stvarnosti, u kojem se biće analizira pomoću modernih prirodnih znanosti. Ipak, razlike se manifestiraju u izlaganjima te nove slike čovjeka i svijeta, koja odstupaju jedna od drugih. Dok Heidegger u uspostavljanju čovjeka kao subjekta pokušava ustvrditi korijen postojećih odnosa moći i implicitni znanstveni diskurs, koji naposljetku iz tog područja isključuje sve što se ne može matematički verificirati, Cassirer polaže akcent na izobrazbu individualnosti i autonomije ljudskoga uma. U sukcesivnom samooslobođenju čovjeka uočava on temeljni princip antropološkog ideala. Od Descartesa, a poglavito od prosvjetiteljstva, čovjeka se smatra samosvrhom; on može zrelo određivati svoje djelovanje, no mora na sebe preuzeti i odgovornost za njega. Ta epistemološka i etička načela tvore za Cassirera pravi fundament naše kulture. Za njega se moderni napredak ne ulijeva neizbježno u vladajući subjektivizam, budući da za pogrešan razvoj u 20. st. nisu odgovorni naslijeđeni modeli čovjeka i stvarnosti, nego prezir modernih načela poput individualnosti, slobode i racionalnosti. (shrink)

I november 2020 stod statsminister Mette Frederiksen på en gård i Jylland og kneb en tåre foran den forsamlede presse. Hun havde netop besøgt to generationer af minkfarmere, far og søn, hvis levebrød hun selv lige havde besluttet at slå ned. Var det kynisme eller reelle følelser, der var på spil? Tog statsministeren personligt ansvar for sin egen, svære beslutning, eller var hun en hykler? I denne videnskabeligt funderede debatbog sætter Silas F. Harrebye vores allesammens hykleri under lup. Han skelner (...) mellem forskellige former for hykleri og undersøger, hvad det gør ved demokratiet, at vi ofte er mere optagede af at anklage end at forstå hinanden. Bogen viser, hvorfor vi har brug for flere nuancer i debatten, hvis der skal være plads til politiske visioner og personlig udvikling. Bogen indeholder dybdegående interviews med 8 kendte politikere og meningsdannere som selv har været igennem deciderede shitstorms og anklager om hykleri: Lars Løkke Rasmussen, Pelle Dragsted, Carolina Magdalene Maier, Morten Messerschmidt, Tim Whyte, Rasmus Willig, Anders Gadegaard og Lea Korsgaard. De bliver alle udfordret til at reflektere over både eget og andres hykleri. Derudover præsenterer bogen resultaterne fra en omfattende befolkningsundersøgelse lavet i forbindelse med bogen. Ved hjælp af overraskende teoretiske vinkler og fortolkninger formulerer Silas F. Harrebye et forsvar for hykleriet, som han mener er uundgåeligt og ligefrem kan være politisk produktivt. Som han skriver:?hellere hyklerisk idealist end konsekvent kyniker.? Bogen er skrevet til borgere og fagfolk, der interesserer sig for demokrati, politik og samfund. Den rummer en masse inspiration til at reflektere over de svære valg i livet og blive det, forfatteren kalder?den gode hykler?. Bogen kan oplagt bruges som supplerende litteratur på universiteter og højskoler inden for fx samfundsfag, filosofi og medievidenskab. (shrink)

Ovaj je rad osmišljen kao analiza dijela mišljenja američkoga filozofa Fredrica Jamesona. Opus tog autora obuhvaća desetine naslova od kojih će u elaboraciji teme tri biti fragmentarno obrađena, odnosno u svakoj od njih ću posvetiti pozornost jednom poglavlju . Riječ je o sljedećim trima knjigama i pripadajućim poglavljima: The Signatures of the Visible , Postmodernism, or, The Cultural Logic of Late Capitalism i A Singular Modernity . Namjera je rada tekstove ovih poglavlja istaknuti kao momente jednog zamišljenog ekskursa o opsegu (...) i dubini pitanja o identitetu suvremenosti, odnosno njegovih suvremenih transfiguracija izraženih Jamesonovim tezama. Protežući se u daljnjim razradama onkraj čvrsto utvrđenih definicija i neprestanog preispitivanja metode istraživanja, ta pitanja nalaze svoju pozadinu u promišljanju koncepata i pojmova narativa i povijesnosti. Očito je da uvođenje koncepta i pojma narativa u relaciji prema povijesti evocira klasični pristup tom problemu, no ovdje je riječ upravo o njegovim suvremenim transfiguracijama koje su izražene u tim poglavljima.Namjera rada je, stoga, uz očigledne analitičke momente spomenutih tekstova, istaknuti i kritičku ulogu takve analize, s jedne strane. No, s druge strane, namjera je ukazati i na istraživanja čiji je smisao daljnje kritičko i analitičko propitivanje i utvrđivanje teorijskih polazišta koja ne ustrajavaju samo na spekulativnim postulatima vezanim uz spomenute probleme, koja ne teže tek jednoj novoj metadiskurzivnosti, već teže propitivanju mogućih istraživačkih putova koji se neizbježno pojavljuju u spomenutim transfiguracijama, kako teorije tako i neizbježnih praksa koje ih obilježavaju.This paper is generally conceived as an analysis of some fragmentary parts concerning the thought of American philosopher Fredric Jameson. The opus of this author includes tens of titles but only three of them will be elaborated here in some fragments . The books in question are the following: The Signatures of the Visible , Postmodernism, or, The Cultural Logic of Late Capitalism and at the end there is A Singular Modernity . My intention in this paper is to propound texts from those chapters as moments of one imagined digression about scope and depth of question which is asked about identity of contemporaneity, or rather, its contemporary transfigurations expressed through Jameson’s theses. In further elaborations this issues spreads beyond firmly set definitions and continuous examination of the method of research, and finds its foundation in reflecting concepts and notions of narrative and historicity. It is obvious that introducing concepts and notion of the narrative in relation to history evokes classical approaches to this problem, but the point here is precisely its contemporary transfigurations which are couched in these chapters.The intention of this paper is therefore also, beside obvious analytical moments in mentioned texts, to point out critical role of such analysis, on the one hand. But, on the other hand, the intention that lies in it is to indicate research point of which is further critical and analytical questioning and ascertaining theoretical starting points that do not hold on only to speculative postulates related to mentioned problems, and which do not tend only to one new meta-discursiveness, but tend to question up possible research paths that unavoidably show up in mentioned transfigurations, concerning both theory and unavoidable practices that mark them as well. (shrink)

Morderen: menneske.--Metafysik.--Kan naturen tænke?--Menneskets aktivering.--Har filosofien nogen værdi for mennesket?--Samfundenes opløsning.--Sandhed versus løgn.--Det naturlige menneske.--Humanismens elendighed.--Conatus.--Staten.--Spinozas cirkel.--Tog Friedrich Nietzsche fejl?--Børn.--Dåbsattesten.

The present article is a critical assessment of the “Connection Principle” – the principle according to which the two key properties of mental states, intentionality and phenomenality , are necessarily co-instantiated. A theory of mind endorsing some version of this principle assumes that all intentional states are either conscious or otherwise potentially conscious. The Connection Principle, being a subject of much controversy in the past 15 years, has divided the community of philosophers of mind in two, as it were, irreconcilable (...) camps. What poses a special challenge to both friends and foes of the Connection Principle – albeit for different reasons – is a plausible explanation of intentional character of unconscious mental states. We want to point to and comment on certain weaknesses of Searle’s attempt to solve this problem – an attempt drawing on the idea that unconsciousmental states “retain” its “aspectual shape” while unconscious. Eventually, we will venture to show why the notion of aspectual shape cannot play the explanatory role assigned to it by Searle, and why a more restrictive and a more consistent criterion for ascribing intentionality to unconscious states is needed. This new criterion should be sensible to our folk-psychological intuition suggesting that there are dispositional states that play an indispensable causal role inour mental economy and, as such, build a genuine subset of all nconscious, i.e., purely neurophysiological states of our mind/brain.U tekstu se želimo kritički osvrnuti na Searleovo “načelovezanosti” – načelo prema kojemu su svojstvo intencionalnosti i svojstvo fenomenalnosti nužno koinstancirana. Svaka teorija uma koja uključuje neku varijantu tog načela polazi od pretpostavke da su sva intencionalna stanja ili svjesna ili potencijalno svjesna. Riječ je o stajalištu koje je polariziralo filozofe uma i u posljednjih petnaestak godina bilo predmetom zanimljivih rasprava. Moglo bi se reći da se prema stavu – bilo eksplicitnom bilo implicitnom – koji neki filozof uma zauzima prema načelu vezanosti može prepoznati opći istraživački program kojemu pripada. I za zagovornike i za protivnike načela vezanosti – doduše iz različitih razloga – osobiti izazov predstavlja objašnjenje intencionalnosti nesvjesnih mentalnih stanja. Cilj nam je ukazati na neke nedostatke Searleova pokušaja da riješi taj problem – pokušaja kojemu u osnovi leži zamisao da nesvjesna mentalna stanja zadržavaju svoju aspektualnost dok su nesvjesna. Konkretno, pokazat ćemo zašto pojam aspektualnosti ne može igrati eksplanatornu ulogu koju mu je Searle namijenio te zašto bi trebalo pronaći neki drugi, restriktivniji i konzistentniji kriterij pripisivanja intencionalnosti potencijalno svjesnim stanjima. Taj bi kriterij, prema našem shvaćanju, trebao biti kompatibilan s pučkopsihološkom intuicijom o postojanju dispozicijskih stanja koja igraju neizostavnu kauzalnu ulogu u našemmentalnom funkcioniranju i koja, kao takva, čine autentičan podskup svih nesvjesnih stanja našeg mozga/uma. (shrink)

In dieser Arbeit will ich im Rahmen der?erstaunlichen? Aktualit?t der politischen Philosophie Hegels der letzten zwei Jahrzehnte, den Status der zwischenstaatlichen Verh?ltnisse in seiner?Rechtsphilosophie? einer Analyse unterziehen. Ihre?unwirtliche Stelle? innerhalb seines philosophischen Systems kann uns nicht nur die Hegelsche Auffassung von dem Ph?nomen des Politischen erkennen lassen, sondern verweist uns auch auf die Stetigkeit der Entzweiung zwischen dem globalen Feld des politischen Ereignis als empirisch konstitutiv und ihrer?universellen??berwindung. Die Sph?re des Politischen wurde damit f?r das gegenw?rtige philosophische Denken als mit (...) einer?Rest der Negativit?t? bestimmend gezeigt und das Verh?ltnis zwischen der Philosophie und dem Staat wurde fruchtbar f?r eine zuk?nftige Betrachtung ge?ffnet. Namera mi je da u sklopu?iznenadjujuce? aktuelnosti u poslednje dve decenije Hegelove politicke filozofije podvrgnem analizi status medjunarodnih odnosa u Hegelovoj Filozofiji prava. Smatram da nam?negostoljubivo mesto? tog odseka unutar njegovog filozofskog sistema moze osvetliti, ne samo Hegelovo shvatanje fenomena politickog, nego i konstantnost rascepa/ razlike izmedju globalnog polja politickog dogadjaja kao empirijski konstitutivnog i njegovog?univerzalnog? prevladavanja. Sfera politickog ce se na taj nacin pojaviti za savremeno filozofsko misljenje kao sustinski odredjena jednim?ostatkom negativnosti?, a odnos izmedju filozofije i drzave plodno otvoriti za neko buduce razmatranje. (shrink)

Tysk, kulturkritisk reaktionær livsfilosof. Til hans pantheon af inspirationertæller særligt Goethe, Nietzsche og Bachofen. Som ung blev Klages kendt som psykologisk og grafologisk teoretiker og var centralt medlem af den litterære og kunstneriske kreds omkring digteren Stefan Georges i München. Han havde studeret kemi og fysik i Leipzig og tog i München en doktorgrad i kemi, men komaldrig til at arbejde som kemiker. En akademisk karriere inden for psykologi eller filosofi forfulgte han heller ikke. I 1915 flyttede han til Schweiz (...) i afsmag for militarismen, krigen og den moderne måde at være tysk på, og blev der resten af sine dage. Berygtet er Klages’ antisemitisme, som ikke var racebiologisk, men en åndskritisk antijudaisme. I manges øjne bragte den ham ideologisk i betænkelignærhed af nazismen, om end nazisternes chefideolog Alfred Rosenberg i 1938 tordnede imod Klages’ filosofi. Hovedværket fra 1929, Der Geist als Widersacher der Seele, udtrykker Klages’ grundtanke om sjælen og ånden som modsatrettede magter, hvorfra alle hans naturog kulturanalyser kan afledes. Hans indflydelse på en kulturkritiker som Walter Benjamin, der læses meget på danske universiteter, erunægtelig, men lidet erkendt herhjemme. (shrink)

Brojne definicije vrste živog svijeta tvore suprotstavljene filozofske stavove oko pitanja postoji li samo jedna kategorija vrste ili više njih . Monisti vjeruju u načelnu mogućnost jedne kategorije vrste koja zrcali zbiljnost istovrsnog živog svijeta. Suprotno tome, pluralisti vjeruju da postoje različite kategorije vrste jer je ljudska spoznaja ograničena ili jer je vrstu moguće definirati na mnogo različitih načina. Proučavanje primjera poznatijih monističkih i pluralističkih definicija vrste upućuje na značajno udaljavanje u određivanju kategorije vrste i u prepoznavanju taksonomijskih vrsta. Divergentnost (...) određenja vrste implicira manje epistemološke, a više ontološke sudove o mogućnostima ljudske spoznaje vrsnosti živog svijeta i naravi vrsnosti tog svijeta. Pri tome, postoji konsenzus tek u tvrdnji o evolucijskom nastanku taksonskih vrsta i jedinstvenom drvetu života, ali s različitim klasifikacijama živog svijeta. Rasprava upućuje na suvremene ideje svojevrsne sinteze prema kojoj je narav vrsnosti živog svijeta sofisticirani monizam satkan od pluralističkih određenja vrste.Numerous definitions of living world species form opposite philosophical attitudes on question whether there is a single category of species or a number of categories . Monists believe in a general possibility of single category of species that reflect reality of the homogeneous living world. In opposite, pluralists believe that there are different categories of species due to the epistemological limitations of the human or is it possible to define species in numerous ways. Study of examples of well known monistic and pluralistic definitions of species suggest that there is a significant alienation in determination of category of species and recognition of species taxa. Divergent definitions of species implicates less of epistemological, and more of ontological propositions on aptitude of human cognition on living world genus and nature of genus. There is a consensus on statement on evolution formation of species taxa and single and unique tree of life, but with the diverse classifications of living world. Discussion leads towards contemporary ideas of synthesis according to which the nature of living world genus is a sophisticated monism based on the pluralistic classification of species. (shrink)

In this paper the author is attempting to establish the relationship - or the lack of it - of the Critical Theory to the "Jewish question" and justification of perceiving signs of Jewish religious heritage in the thought of the representatives of this movement. The holocaust marked out by the name of "Auschwitz", is here tested as a point where the nature of this relationship has been decided. In this encounter with the cardinal challenge for the contemporary social theory, the (...) particularity of the Frankfurt School reaction is here revealed through Adorno installing Auschwitz as unexpected but lawful emblem of the ending of the course that modern history has assumed. The critique of this "fascination" with Auschwitz, as well as certain theoretical pacification and measured positioning of the holocaust into discontinued plane of "unfinished" and continuation and closure of the valued project, are given through communicative-theoretical pre-orientation of J?rgen Habermas?s Critical Theory and of his followers. Finally, through the work of Detlev Claussen, it is suggested that in the youngest generation of Adorno?s students there are signs of revision to once already revised Critical Theory and a kind of defractured and differentiated return to the initial understanding of the decisiveness of the holocaust experience. This shift in the attitude of the Critical Theory thinkers to the provocation of holocaust is not, however, particularly reflected towards the status of Jews and their tradition, but more to the age old questioning and explanatory patterns for which they served as a "model". The question of validity of the enlightenment project, the nature of occidental rationalism, existence of historical theology and understanding of the identity and emancipation - describe the circle of problems around which the disagreement is concentrated in the social critical theory. U ovoj studiji autor nastoji da ustanovi odnos - ili manjak odnosa - Kriticke teorije drustva prema "jevrejskom pitanju", te opravdanost uvidjanja eventualnih tragova jevrejskog religijskog nasledja u misljenju njenih predstavnika. Pritom se holokaust, amblematicki naznacen u imenu "Ausvic" iskusava kao tacka na kojoj se odlucivalo o karakteru tog odnosa. U tom susretu sa kardinalnim izazovom za savremenu drustvenu teoriju, posebnost reakcije Frankfurtske skole izlaze se preko Adornovog instaliranja Ausvica u neoCekivano ali zakonito znamenje kraja onog toka koji je moderna istorija poprimila. Kritike ove "opcinjenosti" Ausvicom, kao i izvesna teorijska pacifikacija i odmereno smestanje holokausta u diskontinuiranu ravan jednog "nedovrsenog" i nastavljanja i dovrsenja vrednog projekta, date su kroz komunikativno teorijsku preorijentaciju Kriticke teorije Jirgena Habermasa i nastavljaca. Najzad se preko dela Detlefa Klausena sugerise da u najmladjoj generaciji Adornovih ucenika postoje signali revizije jednom vec revidirane Kriticke teorije i jednog prelomljenog i diferenciranog povratka izvornim uvidima u odlucnost iskustva holokausta. Ova mena u stavovima Kritickih teoreticara drustva prema provokaciji holokausta se, medjutim, ne ogledu u nekakvoj partikularnoj usmerenosti na status Jevreja i njihove tradicije, vec radije u onim vec dugovekim nedoumenjima i eksplanatornim matricama za koja su posluzili kao "model". Pitanja validnosti projekta prosvetiteljstva prirode okcidentalne racionalnosti, postojanja istorijske teleologije i razumevanja koncepcija identiteta i emancipacije - opisuju onaj problemski krug oko kojega se, i kada je o holokaustu rec, koncentrisu nesaglasja Kriticke teorije drustva. (shrink)

Svojim kritickim filozofskim stavovima i idejama Kant je cesto izazivao burne reakcije ne samo filozofske vec i najsire kulturne javnosti svoga vremena. Medju njegovim idejama koje su pokrenule ostre filozofske sporove i kontroverze, najpoznatije su: sto ne vredi u teoriji, to ne vredi ni u praksi; o toboznjem pravu da se laze iz covekoljublja; protiv prava gradjana na pobunu i dr. Ipak, najvise paznje u evropskoj kulturnoj javnosti izazvala je Kantova ideja o radikalnom zlu, koja se u svom konacnom obliku (...) pojavila u njegovim poznim spisima o filozofiji religije. Negativne reakcije i osude Kantovih savremenika zamenili su, u XX veku, nista manje zbunjujuci prigovori savremenih Kantovih tumaca koji tvrde da Kantovo shvatanje radikalnog zla nije dovoljno radikalno. Pokusacemo da u ovom kratkom razmatranju ukazemo na glavne tacke tog filozofskog spora i Kantov pojam radikalnog zla ucinimo jasnijim. PR Projekat Ministarstva nauke Republike Srbije, br. 43007. (shrink)

U bogatoj literaturi o Gentskom oltaru, jednom od najvažnijih umjetničkih djela sjeverne renesanse što ga je 1432. dovršio Jan Van Eyck, često se tvrdi da je središnja scena zatvorenog Gentskog oltara, tj. Navještenje, jednostavno ilustracija teksta Lk 1, 26–38 kojega Van Eyck vjerno slijedi. Iako je Van Eyck nesumnjivo crpio nadahnuće iz tog teksta, ovaj rad nastoji uspostaviti i istražiti drukčiju hipotezu — da se Van Eyck namjerno udaljio od Lukinog teksta Navještenja, i to iz vrlo dobrog razloga koji je (...) povezan s kompozicijom i porukom Gentskog oltara u cjelini. U radu se ovoj „nekonvencionalnoj“ hipotezi pristupa ponajprije analizom dvaju mogućih pristupa tekstu Navještenja: idiličnom i kenotičkom. U tom se kontekstu Van Eyckov način prikaza Navještenja promatra s motrišta teorijskih doprinosa hermeneutici Lukina teksta, osobito u djelima Sørena Kierkegaarda i Josepha Ratzingera, tj. u skladu s kenotičkim (ili egzistencijalnim) tumačenjem. (shrink)

Prvi deo ovog rada, objavljen u prethodnom broju casopisa, bio je posvecen razmatranju religijskog porekla dvojnosti 'duha' i 'slova', a zatim i pitanju njenog znacenja u kontekstu filozofije ranog nemackog idealizma. Ovaj, drugi i zakljucni deo rada usredsredjuje se na eticke implikacije tog pitanja, posto je suprotstavljanje 'duha2 Kantovog sistema njegovom 'slovu', uz cesta pozivanja na novozavetno ispunjenje mojsijevskog zakona ljubavlju i verom predstavljalo jednu od osnovnih strategija kriticara Kantove teorije morala. Krajnja konsekvenca ovog pravca kritike Kanta lezi u ukidanju (...) autoriteta transcendentne moralne norme. Ovaj korak, kojim se istovremeno ponistava autoritet teksta kao takvog, a time i stav komentara kao literarnog zanra moze se uociti vec u Hegelovim mladalackim teoloskim spisima, u kojima se zastupa ukidanje transcendencije moralnog zakona njegovim inkorporiranjem u slobodnu subjektivnost koja egzistira u zajednici verujucih hriscana. (shrink)

Denne artikel undersøger folkebegrebet i konteksten af kampen for politisk indfly- delse i Danmark umiddelbart efter enevældens fald i 1848-1849. Artiklen undersø- ger brugen af folkebegrebet hos aktører, som tilhørte kredsen om Bondevennernes Selskab og konservative aktører. Jeg argumenterer for, at bondevenner og konser- vative aktører på hver sin måde forsøgte at definere folkebegrebet i modsætning til det folkebegreb, som de nationalliberale havde anvendt i deres kamp imod det enevældige system. Artiklen fokuserer primært på den sociale betydning af folke- begrebet (...) i forbindelse med kampen om stemmeret. Jeg argumenterer for, at både bondevenner og konservative aktører tog udgangspunkt i folkebegrebet og ideer om lighed i kampen for indflydelse i den nye styreform. Jeg konkluderer, at folkebe- grebet og i en bredere forstand en demokratisk diskurs satte rammerne for, hvordan man kunne udtrykke sig politisk i kampen om grundloven i 1848-1849. (shrink)

Since the 2020 COVID-19 pandemic, the term virtual has become one of the most used in media and everyday speech. There is an increasing amount of research done on this new reality, and the results are still to be published. However, it is insufficiently known in scientific periodicals that the concept of virtual reality, enabled by information technology, has existed in the sociological literature since the 1990s when Castells introduced it to the theory of network society. Therefore, the paper's primary (...) goal is to consider basic concepts such as virtual reality, real virtuality, virtual communities, virtual sociability, and networked individualism. We will also briefly look at the forgotten classical notion of community as a fundamental form of sociability defined by the sociologist F. Tönnies, which re-enters the focus of scientific interest, without a clear and sociologically known classical definition. Starting from this framework, the paper examines the key question of whether these new virtual communities are indeed communities in the classical sense of the term or whether it is a form of networked individualism. Pojam virtualno je pojavom COVID-19 pandemije 2020., postao jedan od najkorištenijih u medijskom prostoru i u govoru svakodnevice. Sve je više i istraživanja o novoj stvarnosti, čiji rezultati se tek očekuju. Međutim, nedovoljno je poznato u domaćoj znanstvenoj periodici da koncept virtualne stvarnosti koju omogućava informacijska tehnologija, postoji u sociološkoj literaturi od devedesetih godina, kada ga u teoriju umreženog društva uvodi Castells. Stoga je glavni cilj rada prikazati i razmotriti neke osnovne pojmove kao npr. virtualna stvarnost, stvarna virtualnost, virtualne zajednice, virtualna društvenost i umreženi individualizam. Kratko ćemo se osvrnuti i na zaboravljeni klasični pojam zajednice kao temeljne forme društvenosti definirane od sociologa F. Tönniesa, koji ponovo ulazi u fokus znanstvenog interesa, bez jasne a u sociologiji poznate klasične definicije. Polazeći od tog okvira, u radu se propituje ključno pitanje, jesu li te nove virtualne zajednice uistinu zajednice u klasičnom smislu značenja pojma, ili je riječ o nekom obliku umreženog individualizma. (shrink)

Ovaj rad predstavlja studiju iz praktičke etike u kojoj se kritizira ne tako davna odluka njemačkog Federalnog ustavnog suda prema kojoj je protuzakonito oboriti oteti avion s taocima koji će se sigurno zabiti u zgradu punu civila. Strategija argumentacije jest da se prvo nabroje okolnosti u kojima se usmrćivanje nevinih ljudi čini opravdanim te da se zatim navedu konzekvencijalistička i deontološka načela koja takvo što pokušavaju opravdati. Nakon toga utvrđuje se u koju od tih vrsta slučajeva spada situacija koja se (...) u radu istražuje, te se analizira što bi o tome reklo svako od navedenih moralnih načela. Zaključak jest da bi se sve uvjerljive moralne teorije, bez obzira na njihova inače mnogobrojna neslaganja, složile oko toga da oteti avion s taocima u takvim okolnostima treba oboriti. Iako nema pokušaja da se izloži opća teorija o ubijanju nevinih, na temelju istraženog slučaja nudi se i ideja o tome kako bi prihvatljiva teorija tog tipa možda mogla izgledati.This work is an exercise in practical ethics that criticizes a decision of the German Federal Constitutional Court according to which it is unlawful to crush down a highjacked plan with hostages, which is certain to hit a building full of civilians. The argumentation strategy is to enumerate circumstances in which killing the innocent seems justified, and then to list consequentialist and deontological principles that try to show that doing this may be the right thing to do. After that it is investigated under which category does the case under the analysis belong and what would all of the listed moral principles say about it. The conclusion is that all convincing moral theories would, despite their otherwise numerous disagreements, agree that the highjacked plane with hostages should be destroyed before it hits the building. Although there is no attempt at a general theory on killing the innocent here, one hint at such a theory is offered on the basis of the present analysis. (shrink)

The paper is devoted to outlining the research topic to be dealt with by the author in the incoming period within the project of the Institute for Philosophy and Social Theory. Starting from "globalization" as the keyword of current debates on political, economic and cultural destiny of contemporary world, the author delineates the subject matter of his research as the critiques of the globalization process formulated in Russia and Serbia. In terms of contents, the research will be devoted to analyzing (...) and interpreting different philosophical-theoretical, political and ideological arguments used by the critics of the globalization process in political and cultural life of Russia and Serbia. The proposed comparative approach ought to provide an insight into the influence exerted by Russian opponents of globalization on domestic critics of the process, as well as to help understand the differences in resisting globalization that stem from different political, economic, military, cultural and international positions of the two countries in today's world. The basic aim of the research is to asses theoretical-argumentative and practical-political potentials of the critiques of globalization in these two post-communist countries. U radu je izlozen nacrt teme kojom ce se autor baviti u narednom istrazivackom ciklusu u okviru projekta Instituta za filozofiju i drustvenu teoriju. Polazeci od "globalizacije" kao kljucne reci tekucih debata o politickoj, ekonomskoj i kulturnoj sudbini savremenog sveta, autor je predmet svog istrazivanja ogranicio na kritike procesa globalizacije koje su formulisane u Rusiji i Srbiji. Sadrzinski, planirano istrazivanje ce biti posveceno analizi i interpretaciji razlicitih filozofsko-teorijskih, politickih i ideoloskih argumenata kriticara procesa globalizacije u politickom i kulturnom zivotu Rusije i Srbije. Predlozeni komparativni pristup treba da omoguci sagledavanje uticaja koji na domace kriticare globalizacije imaju protivnici tog procesa u Rusiji, kao i da olaksa razumevanje razlika u opiranju procesima globalizaciji koje su posledica razlicitog politickog, ekonomskog, vojnog, kulturnog i medjunarodnog polozaja ove dve zemlje u savremenom svetu. Osnovni cilj istrazivanja je procena teorijsko-argumentativnih i prakticno-politickih kapaciteta kritika globalizacije u ove dve postkomunisticke zemlje.. (shrink)

U ovom radu interpretiran je istoriografski opus Erika Hobsbauma, jednog od najpoznatijih i najuticajnijih savremenih istoricara. Imajuci u vidu obimnost i slozenost tog opusa, autor je svoju analizu ogranicio na dva teorijska problema - Hobsbaumovo shvatanje koncepta 'socijalne istorije' i na ispitivanje funkcije 'istorijskog materijalizma' u nastanku i realizaciji tog koncepta. Prema autorovom misljenju, marksizam je Hobsbaumu posluzio kao plodno teorijsko stanoviste u tematizaciji istorije 'dugog XIX veka', ali mu je onemogucio celovitije razumevanje 'kratkog XX veka'. Osnovni razlog za to (...) lezi u cinjenici da 'sovjetski eksperiment' koji je sustinski odredio XX vek ne moze biti objasnjen iz 'istorijsko-materijalisticke' perspektive. Upravo u teorijskim deficitima marksisticke teorijske paradigme, a ne u Hobbaumovoj politickoj pristrasnosti, autor identifikuje osnovni uzrok slabosti njegovog tumacenja epohe komunizma. Stoga je u zakljucnom delu rada formulisana teza o neophodnosti formulisanja novog teorijskog okvira i konceptualnog aparata koji bi nam omogucio ne samo bolje razumevanje proslosti, vec i sadasnjosti i buducnosti. (shrink)

Nakana je ovoga rada osvijetliti doprinos Edith Stein filozofijskom istraživanju bîti psihičkog s uporištem u njezinim ranim fenomenologijskim djelima. Istraživanje polazi od predstavljanja rasprave Edith Stein s teorijom uživljavanja Theodora Lippsa. Ova je rasprava važna stoga što je upravo bavljenje problemom uživljavanja vodilo Stein uvidu da »čisto ja« nije »uživljavajuće ja«, kao i pitanju kako se u našem doživljaju konstituira psihofizički individuum. Drugim riječima, upravo ovdje Stein dolazi do uvjerenja da psihičko nije bez ostatka vezano uz svijest. Stein razlikuje između (...) metodički uvedenog »čistog ja« i »realnog ja« i temeljem te razlike razgraničuje svijest i psihičko. Temeljem tog razlikovanja Stein poduzima reviziju pojma duše, odnosno diferenciranje između duše i psyhe. Budući da je za njezinu fenomenološku metodu rada karakteristično da se ne nadovezuje na postojeću literaturu, nego počinje »posve iznova«, nužno je ukazati na posebne teškoće koje izrastaju iz nazivlja, a to se posebice odnosi na pojmove ‘životne snage’ i ‘personalne jezgre’.Ziel und Zweck der vorliegenden Arbeit liegen in dem Versuch, auf der Grundlage von den frühen phänomenologischen Werken, auf Edith Steins Beitrag zur philosophischen Untersuchung des Wesens des Psychischen, hinzuweisen. Dabei geht die vorliegende Untersuchung des Denken Steins von der Darstellung ihrer Auseinandersetzung mit der Einfühlungstheorie von Theodor Lipps. Die Auseinandersetzung mit Lipps ist wichtig, denn gerade die Befassung mit dem Problem der Einfühlung führt Stein zur Einsicht, dass das „reine Ich” nicht ein „einfühlendes Ich” ist und zur Frage wie sich in unserem Erleben das psychophysisches Individuum konstituiert. Anders gesagt, bereits hier gelangte Stein zur Űberzeugung, dass das Psychische nicht restlos an das Bewssutsein gebunden sei. Sie differenziert zwischen dem metodisch eingeführten „reinen Ich” und „realem Ich” und an dieser Differenz scheiden sich Bewusstsein und Psychisches. Im Anschluss daran nimmt Stein Revision der Seelensbegriffs bzw. eine Differenzierung zwischen Seele und Psyhe vor. Da für die Arbeitsmethodik Steins als Phänomenologin bezeichnend ist, nicht an die bestehende Literatur anzuknüpfen, sondern „ganz von vorn” zu beginnen, ist es notwendig auf besondere Schwierigkeit die aus Terminologie Steins erwächst aufzuzegen. Das betrifft besonders die Begriffe ‚Lebenskraft’ und ‚Kern der Person’. (shrink)

Nakon uvodnoga dijela u kojem ću govoriti o problematičnosti identiteta i poteškoći njegovog faktičnog priznavanja unutar suvremenog zapadnog kulturnog okruženja, u prvom ću poglavlju analizirati neke vidove suvremenog zapadnog mišljenja koji su problematiku identiteta, u bilo kojem svom obliku, dovele na površinu. U drugom ću se poglavlju usredotočiti na poimanje pojedinca kao individue, budući da se radi o pojmu koji je pretežito zapadnog porijekla i koji ima svoj izvor u antičkoj filozofiji, a unutar suvremenog tehničkog doba sve preduvjete svog završetka. (...) U trećem poglavlju pažnja će biti usmjerena na sagledavanje funkcionalnosti kao na noviji oblik »identiteta« koji neminovno vodi do sve rasprostranjenijeg procesa deidentifikacije, budući da je ljudskom djelovanju oduzeta ona svrhovitost koja ga je razlikovala od ostalih živih bića. Upravo zato cjelokupno obzorje tehničke funkcionalnosti čovjeku postaje sve nedostupnije i neshvatljivije. Zato je unutar tog obzorja potrebno tražiti i pronaći nova značenja za već istrošene pojmove, kao što je pojam identiteta, koji je svoj pravi smisao i izvor nalazio unutar prijašnjeg, antropološkog obzorja.After the introduction which deals with the problem of identity and the difficulty of real recognition in the modern western cultural environment, in the first chapter I am going to analyse some aspects of the modern western thought, which have brought to surface the problem of identity in all its forms. In the second chapter I will concentrate on the concept of the single person as individual, as it is a concept of mainly western origin, which finds its origin in ancient philosophy while in the modern technical age it finds all the conditions for its end. The third part will focus on the examination of functionality as a new kind of “identity”, which, inevitably, brings to a larger process of deidentification, considering that human action has lost the functionality that used to distinguish humans from other living beings. Because of this, the complete horizon of technical functionality is becoming more inaccessible and obscure. Thus, it is within this horizon that we should look for and find new meanings for already old and worn out concepts, among which there is also identity, which has found its sense and origin in the previous, anthropological horizon. (shrink)

Moj rad u vezi s Vicovom misli polazi od stajališta da sveukupna zapadna filozofska misao – kao uostalom i religija i moderna znanost – predstavlja proizvod čovjekovog obrambenog mehanizma protiv straha od smrti kao sveopćeg ništavila, odnosno kao obrana od evidentnosti da stvari izlaze iz ničega u kojem se, na kraju egzistencijalnog ciklusa, neminovno i vraćaju. Riječ je o evidentnosti koju je starogrčka filozofija prva evocirala i prikazala.U sklopu tog općeg filozofskog obrambenog mehanizma i Vicova »Nova znanost« promatrana je kao (...) još jedan pokušaj da se u kaotičnost još neuređenih društvenih činjenica uvede određeni epistemski red, tako da se fenomenološka zbilja obuhvati u jednom racionalnom totalitetu koji će ljudskom biću pružati sigurnost.U tom smislu, Vicova filozofija, a posebice njegovo glavno djelo Načela nove znanosti, zauzima posebno mjesto unutar zapadne filozofske tradicije, jer u sebi sadržava i ujedinjuje dvije važne komponente europske misli koje će se u moderno doba razvijati u različitim pravcima. Misli se, s jedne strane, na filozofsku misao koja će svoj vrhunac dostići u Hegelovoj sistematizaciji zapadne filozofske misli i, s druge strane, na modernu znanost koja će, u svojoj sve većoj specijalizaciji u sve partikularnije znanstvene discipline i parcijalizaciji same stvarnosti, istinu identificirati s djelotvornošću proučavanih činjenica, ostavljajući po strani apstraktnu, epistemsku istinu filozofije.My report on G. B. Vico’s thought moves from the assumption that all Western philosophy – just as religion and modern science – represents the product of the defence mechanism human beings use against the fear of death seen as absolute nothingness, that is defence from the evidence that things come from the nothingness to which, at the end of their existence, they imminently return. It is the obviousness that Greek philosophy has evoked and showed first.Within this general philosophical defence mechanism Vico’s “New Science” is also seen as an attempt to introduce a kind of epistemic order in the chaos of social facts not yet systemised according to reason, trying in this way to understand the phenomenological reality inside a rational whole capable of granting security to human beings.In this sense Vico’s philosophy and especially his main work, Modern Science, holds an important position in the Western philosophical tradition, as it contains and combines two important constituents of Western thought which in the modern age will develop in various directions. We are referring to the philosophical thought which will reach its climax in Hegel’s systematisation of Western philosophy and on the other hand, to the modern science that, considered its ever increasing specialisation into always more detailed scientific disciplines and the fragmentation of reality itself, will identify truth with the fulfilling efficacy of tested facts, leaving behind the abstract epistemic truth of philosophy. (shrink)

Osnovna nakana teksta je ukazati na neke bitne momente u filozofijskom tematiziranju senzibiliteta. Unutar tog pokušaja se izdvaja razdoblje prosvjetiteljstva koje se pak oslanja na specifično čitanje kartezijanske misli kroz empirizam engleske provenijencije. Jean-Jacques Rousseau je prepoznat kao ključna figura ‘doba senzibiliteta’ te će njegova konstrukcija senzibilnog čovjeka biti posebno detaljno razmotrena. Zaključno se naslijeđe povijesnih, a posebno istaknuto Rousseauovih, čitanja senzibilne sfere čovjekove prirode kontekstualizira unutar aktualnih rasprava te se pronalaze moguća uporišta za tezu o suvremenoj rehabilitaciji senzibiliteta.The aim (...) of this text is to point out some of the relevant moments in philosophical approaches to the topic of sensibility. In that attempt, a period of Enlightenment is emphasized, with its specific reading of Cartesian thought through empiricism of English provenance. Jean-Jacques Rousseau poses as a key figure of the ‘Age of Sensibility’, and his construction of the sensible man is especially closely examined. Last part of the text contextualizes heritage of historical and philosophical readings of human nature, primarily the one of Rousseau, into modern debates. Consequently, possible footholds for the thesis of modern rehabilitation of sensibility are established. (shrink)

Insistiranje na tome da ljudska prava i prava coveka nisu jedno i isto, kako bi se u prvi mah moglo zakljuciti na temelju pojma "covek" koji se javlja u oba naziva, predstavlja okosnicu ovog rada. Razvijanjem ovog motiva u tekstu nastojim da pokazem sledece: da je pojam "covek", iako po definiciji inkluzivan i u apstraktnom smislu nediskriminativan, u vreme kada i prakticki ulazi u upotrebu zapravo zasnovan na precutnom iskljucivanju i da je samo na temelju tog iskljucivanja mogao da oznacava (...) "slobodne i jednake". Iako paralelni ili istovremeni nastanak i implementacija prava coveka i nacionalnih prava isprva deluje protivrecno, nastojim da pokazem da je taj paradoks samo prividan, buduci da je sam pojam coveka ogranicen i iskljucujuci, te utoliko kompatibilan s ekskluzivnoscu koja je nuzni uslov pojma nacije. Posledice nacionalizama - svetski ratovi, pre svega - iznele su na videlo nemogucnost opstanka koncepcije slobode i jednakosti zasnovane na bratstvu ljudi, i nemogucnost demokratije koja je samo parcijalna iako hini univerzalnost. Kodifikovanje univerzalnih ljudskih prava predstavlja odgovor na ovu unutrasnju diskrepanciju u jednakoj meri u kojoj je reakcija na razornost svih tipova nacionalizama. Pojam zivota, koji u tekstu obrazlazem, korespondira temeljnom zahtevu na pravo na zivot, koje vise ne pripada "coveku", vec svakome/svakoj. (shrink)

Tekst nastoji ponuditi drugačiju paradigmu razumijevanja identiteta genealoškim čitanjem figure guvernante u Engleskoj XIX. stoljeća. Pokazujući da je ovu figuru nemoguće razumjeti ukoliko se uklone iz vida klasne pretpostavke njenog rodnog identiteta, i specifične pozicije koju je zauzimala na tržištu rada i u proizvodnji drugih žena, tekst nastoji dovesti u pitanje kontekst patrijarhata kao kontekst koji omogućava definiranje identiteta žene. Umjesto tog okvira, tekst pokušava uvesti drugačiji okvir koji se razrađuje kao sustav privatnog i javnog.